Sljedeća priča je u potpunosti izmišljena, sastavljena spajanjem različitih mitova, šaputanja i glasina koje su godinama kružile poker klubovima, turnirima i mračnim kutovima interneta. Namijenjena je zabavi — nijedan njen dio ne treba shvatiti kao činjenicu. Ali, kao i kod svake dobre legende, možda će vas mali dio nje natjerati da se zapitate: što ako...

Fantom iz Las Vegasa

Postoji priča koju ćete čuti ako dovoljno dugo sjedite u stražnjim sobama Vegasa: ne od profesionalaca za televizijskim stolovima, nego od dilera, voditelja sale i starih igrača koji su vidjeli previše da bi se smijali neobjašnjivom.

Zovu ga Fantom.

Nitko ne zna točno kada se pojavio prvi put. Neki kažu da prvi izvještaji datiraju još iz kasnih 70‑ih, odmah nakon požara koji je uništio dio starog kasina u središtu. Drugi tvrde da je bilo novije, negdje sredinom 2000‑ih, kada je poker doživio bum i amatere preplavili stolove, pijani od snova o lakoj zaradi.

Legenda uvijek slijedi isti obrazac.

Održava se igra u kešu. Diskretno, ništa za televiziju. Može biti $2/$5, može biti i veći ulog, ali uvijek dovoljno ozbiljna da je bitna. Slobodno mjesto se pojavi.
Diler ga najavi jednom.
Zatim drugi put.
Pa treći put.

I baš kada za stolom počnu šaptati da će zatvoriti to mjesto, on se pojavljuje.
Ne prilazi — već sjeda. Kao da je oduvijek bio tamo. Kao da ste ga, nekako, već vidjeli iz kuta oka.

Nitko se ne može sjetiti kako točno izgleda. Opisi divljaju: sredovječan čovjek u zastarjelom trodijelnom odijelu; mršavi klinac s kapuljačom previše zategnutom; srebrnooki gospodin sa zrcalnim sunčanim naočalama, čak i u zatvorenom. Ponekad kažu da blago miriše na dim cigare. Drugim se putom širi suh, prašnjav miris, poput starog tepiha pečenog pod neonskim svjetlima.

Ono što se nikad ne mijenja jest njegov stil igre.

Kupuje čipove za točno $777.
Ni više. Ni manje.
Bez obzira na blindove.
Uvijek keš. Istrošene, izblijedjele novčanice.

Od trenutka kada plati svoj prvi blind, nešto se mijenja za stolom.
Zrak postaje gušći. Karte su hladnije u ruci. Uobičajeni razgovor, šale, priče o lošim rukama, taj lagani ritam žive igre... sve to nestaje bez da itko primijeti. I tada on počinje pobjeđivati.

Ne ludo. Ne brutalno.
Nego precizno.

Odbacuje ruke koje bi osvojile male potove, samo da bi razbio one velike. Sakriva zvijeri kada bi trebao dizati uloge. Trenutno odustaje kada netko napravi potez — kao da već zna ishod. Toliko je vješt da izgleda kao da su za njega karte već bile pomiješane, podijeljene i otkrivene.

Igrači se tiltaju i pucaju bez da to shvate. Rebuy‑jevi se gomilaju. Razgovori jenjavaju, ostaje samo škripa čipova koji se klize prema njegovom stacku.

I kada je upravo osvojio $7,777... on odlazi.

Bez pozdrava. Bez prebrojavanja boja. Bez slaganja čipova.Jednostavno... više nije tamo.

Pitajući bilo koga koji tvrdi da ga je vidio, reći će vam isto: jedne minute, slaže vaše posljednje novčanice s malim, znalačkim osmijehom.
Sljedeće, stolica je prazna, lagano se njiše unatrag, kao da je netko upravo ustao.

Ponekad, kada netko pokuša unovčiti čipove, blagajnik zastane, namršti se i pita odakle mu one stare serije novčanica, novčanica koje se nisu tiskale već četrdeset ili pedeset godina. Ta osoba bi ukazala na čovjeka za stolom, ali bi voditelj sale samo usput rekao da je to mjesto prazno. I jest. Samo igrači za tim stolom mogu ga vidjeti.

A ako ta osoba inzistira na unovčenju, nešto će se uvijek dogoditi, što će je neminovno vratiti za stol. Sve dok stranac ne osvoji 7.777. Tada nestaje.

Samo jedna prazna stolica.
Samo jedan nesretan stol.

I hrpa sjećanja koje bi igračima bilo bolje da zaborave.

Zašto ova legenda traje?

Poker se temelji na kontroli: sposobnosti čitati, predvidjeti, ovladati samom slučajnošću.
Ali legenda o Fantomu podsjeća igrače na neugodnu istinu:

Možda ponekad, bez obzira koliko si oštar, sudbina je već složila karte protiv tebe. A možda, samo možda, nije bilo suđeno da danas pobijediš.