Urbane legende pokera: Palača Veeska
Samo su kratili vrijeme. Marc je vozio, kao i obično, s laktom na prozoru unatoč listopadskoj hladnoći, dok je Ryan sjedio naprijed, živahan kao i uvijek, ponovno proživljavao zadnje minute utakmice koju su upravo gledali. Šal mu je i dalje bio preusko stegnut oko vrata, glas dva tona preglasan, sve po starom.
Na stražnjem sjedalu, Dani je tonuo u polusan od hrane, s kapuljačom preko glave, dok je Luca dovršavao krumpiriće koje je Marc ostavio prije deset minuta. Nisu bili pijani, da ne bude zabune. Samo siti, pospani i zadovoljni. Sasvim obična večer nakon pobjede omiljene ekipe.
Marc je skrenuo uobičajenom prečicom s glavne ceste, ne zato što je to stvarno štedjelo vrijeme (jedva deset minuta), nego zato što je volio tišinu tamo. Dugi dijelovi ispucanog asfalta, tek poneka ulična svjetiljka na zaboravljenim, zapuštenim križanjima, i onda ništa osim povremenih polja i klonulih telefonskih stupova. “Vjeruj mi, deset minuta brže,” uvijek je govorio, i nitko se nije bunio. U autu je vladala opuštena i šaljiva atmosfera.
Drveće se prorijedilo, a u ravnicama na rubu grada GPS je treperio kao i uvijek, i netko je dobacio uobičajenu šalu:
„Još uvijek ukleto?“
„Ma ne, egzorcizam prošlog proljeća. Akcija na Grouponu.“
Smijali su se. Onim glupim, pospanim smijehom koji zamre na pola daha kad netko kaže:
„Čekaj. Što je ono svjetlo?“
Marc je usporio, pa zaustavio auto, i četiri glave su se okrenule u isto vrijeme: s desne strane ceste, preko zaraslog šljunčanog dijela, stajala je Palača Veeska. Znali su je, svi su znali. Službeno evidentirana kao napuštena nekretnina već godinama, vlasnici su se mijenjali svakih godinu-dvije, a trenutno je tehnički bila u vlasništvu “holding grupe” za koju nitko nikad nije čuo. Grad je pokušavao srušiti je. Više puta, tijekom više desetljeća. Svaki pokušaj je propao — zbog nestale dokumentacije, odgođenih inspekcija, pravnih zavrzlama kojih se nitko više nije ni sjećao. Tako je to bilo desetljećima: zaboravljena, ali i dalje stoji.
Ali nije ih uznemiravalo ono što je trebala biti. Mjesto je bilo ljuštura: izgorjela, urušena, prozori prazni kao očne šupljine. Nema ograde. Nema loze. Samo otvoreno. Ono mjesto kraj kojeg prolaziš svaki dan, ali ti nikad, baš nikad ne bi palo na pamet da uđeš – osim ako si vandal.
Osim što je večeras bilo svjetla. Slabo, zlatno. Treperilo, možda? Nisu mogli biti sigurni. Prvo su pomislili da je to odsjaj ulične lampe, zatim da su možda skvoteri. A onda možda... nešto drugo.
Zaustavili su auto. Svjetlo je dolazilo s prizemlja, točno tamo gdje su nekad bila glavna vrata, sada samo pougljenjeni luk koji je vodio u sjene, i odmah iza tog luka, jasno se vidjela prostorija. A u toj prostoriji, stol za poker, i za tim stolom — elegantan muškarac u crvenom odijelu.
Bio je sam, sjedio je uspravno, okrenut prema nečemu nevidljivom u sobi. Luster iznad njega, nekako još uvijek obješen, lagano se njihao i bacao trome odsjaje po podu. Lijeva ruka mu je tapkala ritam po zelenom platnu stola, dok je desna lebdjela nekoliko centimetara iznad razvučenih karata.
S te udaljenosti nisu mogli biti sigurni. Ali te karte... nisu stajale mirno. One su se kretale. Samo od sebe.
Nitko nije rekao ni riječ, ali Marc je nekako skupio hrabrosti da otvori vrata i izađe iz auta, napravivši nekoliko koraka prema naprijed da bolje vidi. Bio je jedini koji je igrao poker: tjedne kućne partije, taktike, omjeri uloga, strategije... bio je pravi zaljubljenik u poker, a nešto u toj sceni ga je privuklo. Nešto u držanju tog čovjeka, njegovom miru, njegovoj usredotočenosti. Ali nije to bila znatiželja, prisjetio bi se kasnije — osjećaj je bio kao da je... pozvan. Kasnije bi rekao da je osjećaj bio kao da ga je netko čekao. Kao da je čovjek nekoga očekivao.
„Marc. MARC! Hej, zašto ne bismo... zašto ne bismo otišli? Mislim, odmah?“ rekao je Ryan, izlazeći iz auta odmah iza njega, strah mu se čuo u glasu.
„Ne gleda nas,“ tiho je rekao Marc, gotovo za sebe. „Gleda... stolice?“.
Marc je napravio još dva koraka naprijed prije nego što su ga ostali sustigli. Dani mu je zgrabio zapešće, Luca mu je stao na put i on im se nije opirao. Samo je stajao tamo, zureći u čovjeka ispod ljuljajućeg lustera.
A onda je svjetlo nestalo. Bez gašenja. Bez treperenja. Samo — nestalo. Mrak. Unutrašnjost vile opet je uronila u tamu.
Tada čak ni Marc više nije htio ostati ni sekundu duže. Uletjeli su natrag u auto i on je stisnuo gas, gume su zaškripale, stari motor zaurlao i odveo ih daleko od tog mjesta. Cesta se činila... hladnijom, a noć težom. Marc nije rekao ni riječ sve dok se nisu vratili u grad, samo je zurio naprijed. No Ryan, posljednji koji je odmaknuo pogled, bacio je pogled u retrovizor i... opet ga je vidio. Sad je stajao na pragu, nepomičan, i gledao ih.
Nikad više nisu vozili tom cestom.
Nekoliko mjeseci kasnije, na jednoj zabavi, Ryan je skupio hrabrost da ponovno pita Marca o toj noći.
„Bi li stvarno ušao? Mislim, te noći, u palaču Veeska?“
Marc je slegnuo ramenima. Otpio gutljaj piva. Zatim pogledao prijatelja i tiho rekao:
„Nemam pojma. Ne mislim da je čekao mene. Ili nas. Možda je baš zato svjetlo i nestalo.“
Želiš saznati više o palači Veeska? Onda obavezno pogledaj nevjerojatnu
seriju kratkih filmova iz BetKingsa, The Highest of Stakes
