Urbane legende u pokeru obično nastaju iz nevjerojatnih blefova, nemogućih čitanja ili onog jednog tipa koji ima više sreće nego što bi matematika razumno dopustila. No među redovnim igračima visokih uloga postoji još čudnija priča koja se šapuće svakog prosinca, ona koja balansira između blagdanskog veselja i nadnaravnog. Zovu je „Igrač u kostimu Djeda Božićnjaka“.

Crveno odijelo u najvećoj igri u gradu

Dogodilo se u jednom od onih privatnih poker klubova gdje već minimalni buy-in filtrira neozbiljne. Mjesto gdje osoblje nosi rukavice, žetoni zvuče teže, a igrači se rijetko smiju.

Te večeri, međutim, cijela se prostorija zaledila kada su se vrata otvorila i unutra ušao čovjek u potpunom kostimu Djeda Božićnjaka. Crveno odijelo, bijela brada, čizme ispolirane poput opsidijana. Hodao je sporo i samouvjereno, a zatim glasno, toplo izgovorio:

„Ho, ho, ho! Sretno dijeljenje, gospodo!“

Za stolom su se razmijenili pogledi, napola zabavljeni, napola uvrijeđeni. Ali on je bez oklijevanja uplatio. Gotovina. Visoki ulozi, u kešu! Kada je sjeo, djelitelj je promiješao karte i atmosfera u cijeloj prostoriji se nekako promijenila – svi su to osjetili. Stol je pokušao zadržati ozbiljno lice i… nije uspio.

Vesela čitanja, savršeni callovi

Došla je prva ruka, a s njom i prvo iznenađenje. Djed Božićnjak je trenutačno callao veliki river blef, uz osmijeh:

„Ma daj… hvala na poklonu!“

Igrači su se nasmijali… dok nisu vidjeli karte. Bio je u pravu. Odigrao je savršen hero call.

U drugoj ruci je rano foldao, blago rekavši:

„Ho ho ho… strpljenje je vrlina!“

A flop je došao točno onako kako bi ga stackirao. Savršen fold.

Do treće ruke, value-betao je jednog igrača toliko precizno da je jadnik morao prošetati prostorijom kako bi ponovno došao do daha. Ruku za rukom, stranac u crvenom prelazio je iz savršenog čitanja u savršen hero call pa u savršen fold. Nije bio pretjerano agresivan, niti pasivno tight. Bio je jednostavno točan… jezivo, bez napora točan.

Čak su se i profesionalci počeli nelagodno meškoljiti na stolicama.

„Je li to… sreća?“ šapnuo je netko. „Ne“, promrmljao je drugi. „To je nešto drugo.“

Pitanje i oproštaj

Satima kasnije, Djed Božićnjak je još jednom pokupio uredan pot, s osmijehom toliko toplim da je poraz manje bolio.

Na kraju se jedan od redovitih igrača, netko tko je bio duboko poštovan za tim stolom, nagnuo naprijed i postavio pitanje koje je svima bilo na pameti:

„U redu… ozbiljno. Kako si ovako dobar?“

Čovjek u crvenom namignuo je, s jednim nestašnim sjajem iza naočala sa žičanim okvirom. „Ah, ja samo znam tko je zločest… a tko dobar.“

Ustao je. Unovčio žetone. Krenuo prema vratima, dok su mu čizme tiho odzvanjale po elegantnom podu kluba.

Nestanak u noći

Konobar je primijetio da mu je iz džepa ispala maramica. Fini vez, duboka grimizna boja, obrubljena zlatnim koncem. Brzo ju je podigao i potrčao za čovjekom: „Gospodine! Ispalo vam je…“

Otvorio je vrata. Nikoga.

Samo hladan zrak koji se kovitlao vani, kao da je sama noć progutala čovjeka. Iznad krovova, na trenutak, konobar bi se zakleo da je vidio siluete kako klize mračnim nebom. Sobove. Saonice. Ili je to možda bio samo trik umornih očiju.

Ponovno je pogledao maramicu. Mirisala je blago, nemoguće, na pečene kestene i svježi panettone.

I od te noći nadalje, svakog prosinca, igrači u tom klubu zaklinju se da prostorija djeluje… promatrano. Ne od nečeg opasnog. Već od… prosudbe? Tijekom cijelog mjeseca, svaka poker partija je misteriozno veselija, a nitko ne zna zašto.